-Piše: Mihailo Medenica
Čija su djeca sa Kosova i Metohije,
Aleksandre Vučiću? Čiji su ono anđeli što nam čuvaju zavjetovinu, ako naša nisu?! Čije su ono oči ikonopisane, ako naše nisu?!
Najljepše oči, ničega se do patnje nagledala nisu, a ništa do sušte sreće u njima.
Znaš li kako izgledaju oči u koje zaplivaš, zapjevaš u njima, ispovijediš im se i pričeste te, posjednu i kazuju a ti ćutiš, slušaš, postojiš, umireš, vaskrsavaš, prolazan, vječan, ništavan, gorostasan…
Sve si i ništa nisi u samo jednom pogledu. Pogledu djeteta s Kosova i Metohije, pogledu svih vjekova prošlih i budućih u samo jednom pogledu. Tek u tom pogledu progledašâ€¦
Kroz djetinje oči dogledaš do Gospoda, do same suštine kad ti se kaže i ko si i šta si i kuda ćeš.
Onuda kud te taj pogled uzme za ruku i povede, u daleke i divne bistrine, tamo gdje se čitavo nebo svilo pod trepavice.
Nikada se ti, Judo, nisi zagledao u oči što plaču nebo, što suze grumenjem presvete zemlje, što trepću vjetrom čitavim od smilja i tamjana…
Ništa od Dečana nije veće do mironosnog pogleda djeteta s Kosova i Metohije.
Čitavu zemlju da raskopaš ne bi našao prvi kamen premile pećke svetinje, nije pod zemljom, u oku je…
Jeste, baš u oku djece s presvetog Kosova i Metohije, nasmijanim tapijašima Srbije na zemlju od neba i nebo od zemlje.
Dokle dogledaju – tamo su nam međe.
Ja kćerima nemam šta da ostavim do tog pogleda, do tih očiju, do zavjeta da trena ne žale za mnom jer stajao sam pred tim očima, zaplivao u njima, pjevao, šetao vjekovima kao mirisnom koševinom, gledao Gračanicom i Arhangelima, ponio Šaru i Prokletije na plećima, sakrio se iza božura, odjenuo se u Prizren i opasao Đakovicom. Ništa ja djeci nemam da ostavim do tu djecu.
Ništa do blagoslova da su preci i potomci pogleda s Kosova i Metohije, postojanja većeg od života… Čija su djeca s Kosova i Metohije ako naša nisu, Aleksandre Vučiću?!
Imaš li još koje nebo do onog što je zaspalo u tim kolijevkama pod tankim, svilenim trepavicama?! Imaš li još koju Srbiju do one pod paperjastim kapcima anđela sa svetinje?! Ako izdaš te oči, misliš li da ćeš imati šta drugo da sačuvaš?
Čime ćeš ustaviti bujice kad zaplaču?! Šta će ostati za dane buduće ako ne progledaju danima prošlim? Čija su to djeca ako naša nisu?! Čija smo mi djeca ako nismo tih očiju?!
Za koju se to „našu djecu” „boriš” ako si izdao i prežalio sve što naša djeca jesu – pogled vječni s Kosova i Metohije?! Ćutiš dok krvnici slave nekakve dane one zvijeri komadanta
Lešija usred Srbije. Ćutiš dok se zore i zaklinju nad grobom krvoloka. Ćutiš, namjeren da izdaš oči anđela, no zaboravljaš, Vučiću, misleći da ni mi ne pamtimo gdje smo progledali? Ništa drugo nemamo do očiju s Kosova i Metohije!
Ništa požaliti nećemo da dovijeka gledamo Gračanicom i Arhangelima…
)){kind=small}
